Govor mržnje u pravnom sistemu Bosne i Hercegovine

Jedno od aktuelnih pitanja na globalnom nivou kao i u javnom prostoru Bosne i Hercegovine jeste govor mržnje.

Prema definiciji sadržanoj u Preporuci Ministarskog odbora Vijeća Evrope iz 1997. godine, govor mržnje obuhvata: “sve oblike izražavanja kojima se šire, raspiruju, potiču ili opravdavaju rasna mržnja, ksenofobija, antisemitizam ili drugi oblici mržnje temeljeni na netoleranciji, uključujući tu i netoleranciju izraženu u obliku agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, te diskriminacija i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i osobama imigrantskog porijekla”.

Međutim, gore navedena definicija je samo jedna od brojnih koje se koriste za definisanje pojma govora mržnje.

Kada je riječ o zakonskim aktima koje regulišu ovu materiju u Bosni i Hercegovini, a to su prije svega Krivični zakoni BiH, entiteta i Distrikta Brčko, treba napomenti da je govor mržnje spomenut samo u Krivičnom zakonu Brčko Distrikta, dok ostali zakonski akti eksplicitno govor mržnje ne spominju, već je on inkriminisan kroz članove koji se odnose na krivična djela izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje.

Već tu možemo vidjeti nedostatak zakonskog regulisanja, prije svega kroz ograničene objekte zaštite gdje se u našim krivičnim zakonima inkriminiše izazivanje samo nacionalne, rasne i vjerske mržnje bez da se obuhvate objekti zaštite koji su standardni kako u sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava tako i u drugim međunarodnim dokumentima.

Pored toga, nedostatak naših krivičnih zakona se ogleda i u tome da su krivični zakoni organičeni na to da je inkriminisano djelo izazivanja mržnje samo između konstitutivnih naroda i ostalih unutar BiH, što nije u skladu sa međunarodnim dokumentima vezanih za ovu tematiku, prije svega sa Okvirnom odlukom Vijeća Evrope iz 2008. godine koja se bavi suzbijanjem određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije krivičnopravnim sredstvima.

Sasvim je jasno da postoji potreba ažuriranja postojećih krivičnih zakona kako bi se kvantitativno obuhvatile i one kategorije koje evropski pravni akti podrazumijevaju kada je riječ o govoru i izazivanju mržnje.

Neki od tih akata, u vidu preporuka ali i međunarodnih konvencija čiji je potpisnik država Bosna i Hercegovina su:

• Konvencijom UN o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (1965.) države članice osuđuju svaku propagandu i sve organizacije koje se rukovode idejama ili teorijama zasnovanima na superiornosti neke rase ili grupe osoba određene boje ili određenog etničkog porijekla ili koje žele opravdati ili podržati svaki oblik rasne mržnje ili diskriminacije. Države članice se obvaezuju, uz ostalo, propisati kao krivično djelo svako širenje ideja zasnovanih na superiornosti ili rasnoj mržnji, svako poticanje na rasnu diskriminaciju, kao i sva djela nasilja, ili izazivanja na takva nasilja, uperena protiv svake rase ili svake grupe osoba druge boje ili drugog etničkog porijekla, kao i pružanje pomoći rasističkim aktivnostima, podrazumijevajući tu i njihovo finansiranje.

 

• Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966.) obavezuje države potpisnice da zakonom zabrane “svaku propagandu za rat”, te “svako pozivanje na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju koje predstavlja poticanje na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje ” (čl.20.)

 

• Evropska konvencija o zaštiti ljudskih pravia i osnovnih sloboda garantuje uživanje prava i sloboda priznatih Konvencijom bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status (čl.14.). Istovremeno zabranjuje zloupotrebe garantovanih prava, pa tako propisuje da se ništa u Konvenciji ne može tumačiti kao da uključuje neko pravo da se država, skupina ili pojedinac upusti u neku djelatnost ili da učini nešto što bi smjeralo na uništenje prava ili sloboda priznatih u Konvenciji ili ipak na njihovo ograničenje u većoj mjeri nego što je predviđeno.

 

• U već spomenutoj Preporuci Ministarskog odbora Vijeća Europe o govoru mržnje No. R (97) 20 savjetuje se državama članicama da u okviru sveobuhvatnog pristupa govoru mržnje “utvrde i održavaju cjelovit pravni okvir koji se sastoji od građanskih, krivičnih i upravnih zakonskih odredbi o govoru mržnje”. Posebno se preporučuje da se protiv govora mržnje koriste sredstva civilno pravne zaštite, uključujući mogućnost da nevladine organizacije podnose tužbe u korist žrtava govora mržnje. Upozoreno je kako pojedini oblici govora mržnje mogu biti toliko uvredljivi za pojedince ili grupe da im uopće ne bude osigurana zaštita slobode izražavanja zajamčena člankom 10. Konvencije.

 

U svojoj praksi, Sud Bosne i Hercegovine svakako da prati u svojim odlukama aktuelne presude iz prakse Evropskog Suda za ljudska prava kako u vidu standarda ispitivanja povrede prava na slobodu izražavanja iz Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama tako i u kompletnu analizu učinjenog djela gdje Sud odlučuje o meritumu kroz analizu ne samo onoga “što je rečeno” već i načina “kako je rečeno” pri čemu se u obzir uzima i da li je počinilac fizička ili pravna osoba kao i to da li je u pitanju osoba iz sfere javnog žibota.

Kada je riječ o govoru mržnje u online formatu ili govoru mržnje u medijima, u Bosni i Hercegovini, Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) je nadležna da reguliše elektronske komunikacije i audiovizuelni sektor u BiH. RAK ima nadležnost i sankcionisanja audiovizuelnog ili audio medija koji prekrši odredbe Kodeksa o audiovizuelnim medijskim uslugama vezanih za govor mržnje ili lažne vijesti. Međutim, sankcije s has the authority to sanction audiovisual or audio media that commit breaches of Code  related to hate speech or fake news. Međutim sankcije se rijetko provode na način da počinioca odvrati od činjenja prekršaja što znači da one ne sprječavaju druge medije – ili čak ranije sankcionirane medije – da čine navedena kršenja zbog činjenice da su sankcije za kršenje samo novčane kazne bez registrovanog slučaja gašenja medija.

Pored toga, što je zabrinjavajuće, Vijeće za štampu je samoregulatorno tijelo, što znači da nema mandat za kažnjavanje. Vijeće je ograničeno na prijem žalbi i savjetovanje protiv objave diskriminirajućeg sadržaja. U najboljem slučaju Vijeće može proslijediti žalbe vezane za govor mržnje nadležnom Tužilaštvu što se u praksi pokazalo kao neuspješan sistem jer je Vijeće jako rijetko kontaktirano od strane tužilaštva.

Zbog toga, uzimajući u vidu pravne nedostatke kao i loše prakse, postoji jasna potreba da se reguliše javni medijski prostor kako bi se istovremeno obezbijedila i sloboda informisanja i nezavisnost medija ali i unaprijedio sistem sankcionisanja.

Nakon svega navedeno, možemo zaključiti da postoje nedostaci u našem pravnom sistemu koje je je potrebno riješiti, uključujući pritom sve relevantne aktere, od zakonodavne, sudske i upravne vlasti pa do nevladinog sektora i udruženja novinara kako bi se ovaj segment, nužno potreban za potrebe savremenog demokratskog društva, na najadekvatniji način regulisao.

 

Fuad Avdagić, Inicijativa mladih za ljudska prava u BiH

 

Izvori:

1. “Krivičnopravni aspekti govora mržnje na elektronskim medijima i na internetu” – Ljiljana Filipović https://analiziraj.ba/2019/10/25/krivicnopravni-aspekti-govora-mrznje-na-elektronskim-medijima-i-na-internetu/
2. “Međunarodni propisi i propisi Bosne i Hercegovine o slobodi izražavanja i govoru mržnje na internetu” – Nihada Jeleč, Sekretarijat/Zajednička služba Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, 2015.
3. “SLOBODA IZRAŽAVANJA I GOVOR MRŽNJE: GDJE JE GRANICA?”- Vesna Alaburić, priručnik “Novinarstvo u javnom interesu”, 2019.